Tog devetog aprila 1980. Tog ljeta Gospodnjeg, rodila se najljepša zvijezda u našoj vasioni. Dali su mu ime Milan. Lako se rodio. Majka se sjeća tog slatkog bola i najljepšeg momenta u svom životu.

Nakon duge i hladne zime, osvanulo je lijepo i sunčano jutro. „Jel možemo malo da uzmemo sebi Milana“, molile su komšinice. Toliko je bio omiljen u komšiluku. Svojim dražesnim i ljupkim osmijehom,
začarao je srca svoje čitave okoline. Najslađe je spavao na tatinom stomaku, to mekano i toplo roditeljsko utočište.

Sa 12 godina je došao u Njemačku, gdje se veoma brzo uklopio u novu sredinu i stekao prve prijatelje.
A onda se rodio najmlađi brat Nikola, koga je nježno i brižno volio. Kako je rastao bivao je za njega sve veći oslonac.

Stariji brat Zoran je bio autoritet i uzor. Pokazao mu je prve akorde na gitari i neumorno su vježbali prvu naučenu pjesmu, „Kad sat zazvoni, na kuli…“
Najnježniji odnos imao je sa godinu dana mlađim bratom Gordanom. Samo godinu dana stariji, u svakoj situaciji bi ga štitio i popuštao. „Stariji brat mora uvijek da popusti mlađem“ još kao dijete spoznao je te vrijednosti
na kojima bi mu i mnogo stariji mogli da pozavide. Bio je on za svog Gogu i brat i prijatelj a kada su porasli i roditelj i zaštitnik.

Vatreni navijač Kikersa i Crvene Zvezde, crvenih i belih. Kao dječak je i sam igrao fudbal. Sport je bio sastavni dio njegovog života. Fudbal, pa rukomet, pa bodybuilding…

Tih i nenametljiv, zračio je posebnom harizmom i svojim prisustvom širio je neobičan mir i pozitivnu energiju gdje god bi se pojavljivao. Na prepirke i svađe odgovarao je smirenošću. Eh, koliko toga bi mogli od njega da naučimo!
Da jedan mladi čovijek može da posjeduje toliko velikih i jakih osobina: iskren, pošten, hrabar, odmjeren, plemenit, darežljiv, nenametljiv i još toliko toga…

Bio je pravi vjernik, a ko vjeruje u Boga vjeruje i u ljude. Sa dvanaest godina je kršten u ovoj istoj crkvi u kojoj ga danas ispraćamo.

Volio je svoje prijatelje koji su u ovim najtežim momentima dali ogromnu podršku čitavoj familiji. Hvala vam za to! Neshvatljivo je, koliko ga je ljudi voljelo!
Familija mu je bila na prvom mijestu. Hvala ti Milane, što si nam otkrio one prave vrijednosti koje smo zanemarili u bujici brzog života.

Volio je svoju Lidiju, sa kojom je još toliko toga planirao…

I sve se ugasilo, u samo jednom trenutku, u noći tog studenog devetnestog oktobra. Tiho je otišao a da nam nije rekao kako da nastavimo da živimo bez njega.

Hladna oktobarska noć ga je ispratila, a Anđeo Susretnik dočekao.


Dragi naš Milane, neka ti je sretan put tamo gdje ćemo se opet svi zajedno sudnjeg dana sresti.


Najviše te vole tvoji roditelji,tvoja braća, Lidia, mnogobrojna familija i tvoji prijatelji…

Sestra Dajana